Piše: Enisa Alagić
Kada dođe jesen, u medijima se pojave slike ogoljene doline ispod Jablaničkog jezera: mezarja koja izranjaju iz mulja, temelji kuća i bogomolja, magacina i ostaci stare austrougarske uskotračne pruge, urušeni mostovi. Svi ti prizori, koji provire ispod blata, podsjećaju da je ova potopljena plodna dolina rijeke Neretve, ne tako davno, bila gusto naseljena.
Ti prizori nakratko u medijima postanu atrakcija, umjetnicima inspiracija, a probude i nostalgiju kod onih koji se još sjećaju rodnog kraja. To su mještani današnjih Lisičića, Ostrošca, Ribića, Čelebića, Orahovice i okolnih sela čije su priče gurnute pod vodu skupa s njihovim zavičajem.
Ova je priča o najvećem sakaćenju jedne od najljepših rijeka u Evropi koje se nastavlja i danas i tužnoj sudbini ljudi koji žive uz rijeku. Neretva je dom jedinstvenih ekosistema i nebrojenih rijetkih vrsta, od mramorne pastrmke i žutoglavih krastača do slijepih daždevnjaka koji žive u riječnoj mreži pećina. Ali, ovo bi sve moglo nestati, baš kao nestali zavičaji, ukoliko se nastavi nekontrolisano eksploatisanje.
Rađanje betonske nemani
Sve je počelo u jesen 1946. godine, kada je u Jablanici odlučeno da se prvi put ovlada Neretvom, nepresušnim zelenim zlatom koje teče. Usvojen je projekt inženjera Jeroslava Černija, prema kojem je trebalo izgraditi branu i stvoriti jezero od 400 miliona kubnih metara vode, dugo 30 km. Time je planirano potapanje plodne doline Neretve i gradića Ostrošca, tadašnjeg privrednog i trgovačkog centra te regije, te brojnih okolnih mjesta.
Željeznička stanica u potopljenom Ostrošcu
Na tim poljima oko Neretve je skoro sve uspijevalo, od žita i kukuruza do 20 vrsta grožđa. Bio je to bogat kraj u kojem su ljudi živjeli od svoga rada uz rijeku koja im je život značila. O kakvim je mjestima bilo riječ govori i činjenica da je Austro-Ugarska ulagala u privredu i poljoprivredu ovog kraja, a 1888. godine napravila i prugu koja je prvobitno išla iz Metkovića do Ostrošca.
Potapanje zavičaja
Rađanje jezera mještani pamte kao bolan proces. Moja nana kaže da im je to bio kao treći svjetksi rat. Nadali su se da će Neretva, kad dođu velike kiše, odnijeti gradilište i branu, ali betonska neman je rasla, a s njom je stiglo naređenje da se svi moraju iseliti i napustiti rodni kraj.
Ljudi su, zajedno sa stokom i žitom, tovareni u vagone, a cijela dolina je morala biti očišćena: svaka ograda, voćka i kuća uklonjeni su kako bi dno jezera bilo ravno.
“Ja sam je sadio, ja je posjeći ne mogu”, govorio je jedan od mještana Lisičića za svoju trešnju.
Mještani su gledali kako sve što su gradili nestaje pred očima, dok je isplaćena naknada bila toliko mala da su, prema njihovim riječima, za najbolji voćnjak mogli kupiti kutiju šibica.
Ljudi su potapanje prihvatili s negodovanjem, ali kao u svim velikim državnim planovima, nisu se ništa pitali.
Jedan se pobunio
Nizvodno od Konjica nestao je jedan cijeli zavičaj. Sve je bilo srušeno i potopljeno. Sve, osim jedne munare.
Priču o misterioznoj munari koja viri iz Jablaničkog jezera prvi put sam čula još u djetinjstvu od rahmetli nane Nure. Ona je porijeklom iz Glodnice, mjesta koje je također ostalo ispod jezera. Saznavši za to, kao djeca smo ronili po cijele dane tražeći munaru o kojoj nam je pričala. Nismo je našli i prestali smo vjerovati da je ikada postojala.
Ipak, dvadeset godina nakon nanine smrti otkrila sam da je munara ipak postojala kao simbol otpora i hrabrosti jednog čovjeka.
Radi se o Avdi Sarajliću iz Lisičića, a priču su mi ispričali njegovi unuci Hajrudin i Hamdo.
Munara koja je prkosila potapanju
Kada je vlast 1953. došla da ruši selo, Avdo je bio mujezin i brinuo o džamiji u Lisičićima. Na arhivskim snimcima vidi se čovjek s brkovima i cigarom kako skače na ćuskije i pajsere, trči od jednog do drugog ćoška džamije u želji da spriječi njeno rušenje.
Kada je shvatio da više ne može odbraniti džamiju na zemlji, popeo se na munaru i zaključao se.
“Đe ćeš rušiti Božiju kuću?!”, govorio je.
Radnici su zamahivali na njega, ali mu nisu mogli prići. Ni njima nije odgovaralo da ruše munaru, jer bi, ako bi je oborili, ubili čovjeka.
Milicija ga je gađala kamenjem, ali Avdo se nije dao. Na kraju su ga ostavili na miru, a minaret je ostao netaknut među ruševinama.
Voda je nadolazila, a tako je munara godinama ostala da viri iz jezera. Mještani pamte da je Avdo učio ezan kružeći čamcem oko nje. Kada bi jezero odlazilo, munara bi se prva ukazivala; kada bi nadošlo, posljednja bi nestajala. Tako je bilo sve dok se nije sama obrušila.
Avdin život na brdu i povratak zajednice
Avdo je imao veliki komad zemlje na brdovitom području iznad jezera, koje su, dok su živjeli u dolini rijeke, koristili za ispašu i voćnjake. Odbio je napustiti zavičaj. Prvo se sakrio ispod stožine, a zatim je na toj svojoj zemlji od dasaka napravio barakicu.
U to vrijeme mnogi mještani su pokušali presaditi život u drugim mjestima, ali nisu bili prihvaćeni u tuđini niti zadovoljni zamjenskom zemljom. Vraćali su se na brda iznad jezera i nastanjivali se do krajnje linije do koje voda nadođe, za što su plaćali kazne od 5.000 dinara.
I Avdo je plaćao kazne, ali nije htio otići, pa su ga na kraju ostavili na miru.
Sagradio je kuću, a deset godina nakon potapanja organizirao izgradnju nove džamije, oko koje su nastali današnji Lisičići.
Hajrudin kaže:
“Da dede nije bilo, moguće da Lisičića danas ne bi ni bilo.”
Sa onima koji su se vratili iz prinudnog iseljeništva i onima koji su izdržali egzodus, Avdo je obnovio vjerski život u selu. Bio je mujezin do kraja života i posvetio se čuvanju džamije. Mještani još pamte njegove glas i pozive na namaz.
Džamija je kasnije dorađivana, a jedan dedin unuk, arhitekta, izgradio je u haremu hair-česmu u obliku munare kao simbol dedine borbe.
Oko česme stoje autentični kameni stubovi koji su nekada držali šerefu stare džamije. Avdo je za njih založio svoju najbolju njivu.
Avdin život u službi džamije
Dedo Avdo preselio je 1975. godine, u sedamdesetoj godini života. Rodio se u Lisičićima na obali Neretve, a umro u Lisičićima na obali Jablaničkog jezera. Svoju vjeru i svoj patriotizam živio je do kraja. Konsenzusom džematlija odlučeno je da se ukopa u dvorištu džamije.
Neretva na izdisaju: koliko zaista košta jedan kW?
Fascinantno je da se tolikoj nepravdi, koja jeste uz ogromnu štetu donijela električnu energiju, suprotstavio samo jedan čovjek. No i nakon ovakvih živitnih nedaća, živ čovjek izgradi ponovo i dom i bogomolje i puteve. Dok rijeku, jednom izgubljenu, vratiti ne možemo. HE Ulog, koja je proteklih mjeseci uzburkala javnost zbog pomora ribe, samo je najnoviji podsjetnik koliko je živa rijeka osjetljiva na svaki zahvat. Dok se stručnjaci i vlasti spore oko uzroka, ljudi koji žive uz Neretvu već odavno osjećaju i vide posljedice.
A tu su i novi planovi, HE Bjelimići i Glavatičevo, projekti koji bi dodatno presjekli najčišći dio gornjeg toka Neretve. To nisu gigantske centrale kakve su nekada potopile dolinu, ali logika je ista: proizvesti i prodati kW više bez dugoročne računice o posljedicama po ekosistem, bez znanja i odobrenja onih koji žive uz rijeku i od rijeke. A ako se realizira te ukupno stotinjak planiranih projekata o izgradnji centrala na cijelom slivu ove rijeke, stručnjaci smatraju da na Neretvu možemo zaboraviti.
Pozitivno je što je danas više svjesnih i hrabrih glasova koji se tome protive.
“Zaboravljeni dokumentarac „Priča o jezeru“ (1955.) reditelja Gojka Šipovca jedan je od najpotresnijih filmskih zapisa ikada snimljenih na ovim prostorima. Film se bavi egzodusom stanovnika plodne i pitome Jablaničke doline u vrijeme kada su komunističke vlasti donijele odluku o izgradnji velike hidrocentrale na ovome području. Reditelj je u ovome dokumentarcu snimio sve faze te potresne priče o ljudima koji su morali napustiti svoj plodni zavičaj zarad viših državnih interesa. U filmu vidimo idilični život u dolini prije početka radova na centrali, potom dolaze dramatični i na momente mučni trenuci kada su seljaci prisiljeni rušiti vlastite domove i voćnjake, ali i sve drugo što se nalazilo na tom području, uključući džamiju i crkvu.” Ovo stoji ispod linka na kojem možete pogledati cijeli dokuemntarac o nastanku “čovjekovog” jezera:
Preporuka
Vođeni idejom da se upravo priče najlakše pamte, i nama i našoj djeci, u “Shumarkovoj” rubrici Priče i legende donosimo one najzanimljivije s destinaciju koje posjećujemo. Ako prolazite pokraj Jablaničkog jezera na putu prema Mostaru, ili ljetujete uz njegove obale, ovu priču trebate znati i, obavezno, širiti dalje. Sva naselja koja ugledate na obalama jezera od Konjica do Jablanice nastala su nakon potopa.
Ukoliko imate želju posjetiti Lisičiće, na glavnom magistralnom putu M17, u Čelebićima prije tunela iz pravca Konjica, skrenite desno. Nakon što pređete most preko jezera, skrenite lijevo. Put će vas za nekoliko minuta dovesti u centar Lisičića pokraj Avdine džamije.
